Sunday, April 18, 2021

MNOŽINE

 


Dovraga više i sa precima

To su neki ljudi koji su nas sazdali kao udžerice

I u nas uselili svoje nazore i strahove

S tim nepovoljnim stanarima celi se život rvemo

Ne umemo da ih se rešimo

Ne umemo da raskrčimo lom kojim nas ugušiše

A opet sve nam se čini

Ako odu ništa više neće znati

Krov nad dušom da nam pridrži...


 

RESTAURACIJA

 

-To su demoni sa kojima ćeš se boriti ceo život - prošaputao je mladić.

Šta on kog đavola zna o tome

Dok te želi i sažaljeva.

Udisaj izdisaj i tišina.

Bore i ožiljci mreškaju

Toliko puta prepranu dušu

Razvučenu, prijatno postojanu.

Nikad te neće dotaći ništa novo

Sve je repriza proživljenog

I te usne koje sipaju promuklo

Puka nagađanja o svemu što jesi.

- Treba spaliti sve mostove i roditi se sam, ponovo.

-Odlično - ti umri prvi.

Stala si ispred ogledala.

Pogledala tu ruinu.

Sve mostove treba podupreti i prolaziti po njima bez straha, iskežen ka suncu.

-Lepa sam, lepa sam uprkos sebi.

Nekad sam bila cela.

Sunday, April 11, 2021

HRPA KAMENJA HODA


Želela sam dugo da govorim o odronu koji me zatrpao onomad na dugoj zarasloj cesti

A bila sam tako mlada, kretala se tako brzo, nisam videla znake;
Dodala bih nešto o nebu
O tome kako noću
Pucketa kamenje
Duboko u duši,
Poput vatre
Želela sam nekad da me stenu po stenu raskuju ali imali su nežne ruke
Sad
Volim mir svoje muke
Volim što je samo meni bitna.

Saturday, April 10, 2021

A NAPOLJU TUKU OLUJE

 


Ubiće te stvari koje susprežeš

U svojoj prirodi, pred okom drugih

Zatvorićeš vrata grubo nehotice

Survaće se na tebe neobuzdan smeh

Zanemareni ćoškovi depresije i tuge

Desni koje ne pokazuješ iz straha

Od sitnog krvoločnog, što viri iz tebe

A napolju tuku oluje i ne može se

Dovoljno poviti glava ne mogu se

Ostaviti neprovetrene misli zadugo

Nećeš imati kud pružićeš ruke visoko

Jedna će te spoznaja silno vinuti

Druga survati niže od najdubljeg dna

HRONIKA

 


Ovog leta sam postala pomalo oprezna

Usled tolikih vesti motrim na sitne znake

Orošena čela, prigušen kašalj, osluškujem s pažnjom signale napuklina

Uvučena u svoje mirno, usamljeno telo.

Na komšijskoj terasi strašno bled čovek govori - Ovo je crna rupa. Bog nek nam je u pomoći.

Puši. Kašlje. Trlja oči dlanovima.

Iza njega, u osvetljenoj sobi boje narandže

Dešava se nestvarno nevešt poljubac.

Ostajem zamišljena, sa nekom novom setom

Posvećena onima čija mladost, možda, neće pamtiti zloslutnost.

VIRDŽINIJA, PONEKAD

 


Virdžinija, ponekad

U džepove kamen stavlja

Ispod vode nema nemira

Halabuka svemira ostaje

Tek udaljena, svetla mrlja.

Svetionik, svežanj cveća

Lica zamišljena, treptaj sveća

Zar bitni su, gde mastilo nema vlast?

Postoji samo oblutka jasnoća

Korak i drhtaj, možda ne samoća

Virdžinija, ponekad srećna

Pod talasima mirno sanja.


 

A TAMO ONA SPAVA

 


Sa mosta na most korak po korak

Iznad lelujave slike brda u viru

Iz srca vira u nama stižemo do brega

Tamo gde ona spava.

Tamo gde smo položili

Tu neponovljivu glavu da se oko nje

Otimaju zemlja i trava

I protiču vode i raznose je

Sve do Crnog Mora

Do najdalje školjke u okeanu.

Tu dolazimo da oplakujemo naš život

Umanjen za meru svetlosti i nade

Zaključane u nekom biseru

Van domašaja, tako pametno...!

Večno van naseg domašaja


 

Saturday, July 12, 2014

ŽIVA OGRADA



Preko noći tiho je okružila
Predmete koje si dodirnuo.
Mrtvi tanjiri pikavci i ploče
Isijavali su tvoje prisustvo
I dok je veče lagano venulo
Niko nije mogao da spasi čas
Od oticanja.
Sasvim levo pod natkasnom
Zamišljeni pod razjapi usta
Klice pokuljaše u mrak
A moj krevet u sebe primi 
Mesec i moje noge pribiše
Uz sebe zvezdani prah
I u jednom uzdahu 
Sobu obasja tuga 
Puna mrtvih obrisa.

U donjem rublju 
Sećanju rezao je grane
Prvi zrak.


V.S.T.

Thursday, May 1, 2014

BROKEN


Opet sam to učinila

U dlan ucrtala prozor
U grudi vašar

Silan se pir zameće
Krune se baklje i lomače
Beltana vatre prosikću
Rulja zaleleče

Kosti bi da mi razvuku.

Sve tako po oštrici 
lutam.

Kad te zle igre zamore
Naslonim dlan na oko 
Kad tamo-
Bokori more.
A okna ćute 
i ni da maknu.

U sebi sama stradam.

Sljuštiti treba,
Pepelom zatreti 
Ove noći noć.

Mučno je ležati ovde,
Na međi sagorela
Na međi sledila.

Opet sam to učinila.

V. S. T.

Saturday, April 5, 2014

NOĆNA SMENA


Opasnost, opasnost
Desilo se nešto u crvenim poljima
Odjednom smo izgubili strpljenje
Namah nas napustilo disanje.

Posmatramo se kroz noć
Očima ranjenog leoparda.

Pogrešno, pogrešno
Teče ova srčana reka,
Uvek napred.

Treba nam čudan usud
Da se tok izmeni;
Krene u svoj početak.

Dotakni moju prošlost, senko.
Zavoli je.
V. S. T. 

Saturday, March 22, 2014

KUĆA OD OPEKE 1



Na preseku Sunca i nadanja
Snagom same čežnje 
U sebi izgradila sam 
Skroman dom;

Sada mirujem i
Strpljivo u njega slažem
Ogriske svake prećutane
Istine.

Nema tu mnogo oblika.
Jedan glineni čovek
Neka glinena deca
I nekoliko kredom iscrtanih
Galebova po zidovima.

Jednom će i oni poći
Srebrnoj noći u susret

Daleki, blistavi
I nemi.

V. S. T.

Wednesday, March 12, 2014

GRUZ I JA



Potrebno je mnogo truda
Da je pod prstima ne rastočiš
Kao krunicu pamuka.

Njene usne su japanske.
Neka bleda krv se nazire 
Pod sitnim, čajnim 
Pegicama.

Moj si čovek
Pečeno Sunce, 
Kako da ti ne bude muka.

Sve je to
Mleko i šećerni prah.

Zato ne daš dodir.
Umesto toga žvaćeš duvan.
Umesto toga sipaš dlanove 
Po bubnjevima.

Potrebno je mnogo truda
Da ne mrziš vijugavu šemu 
Moje kose i taman obruč
Zategnutog struka.

Ja sam sve od čega
Jedan pristojan begunac
Krči svoj put.
Strnjika i blato,
Ugriz i blud.

Zaista, potrebno jeste mnogo.
Sunce, konjakom fino 
Kamufliraš taj trud.

Pevaš ti o Gruziji
Ali sve bojiš mojim likom.

V.S. T.

Wednesday, January 29, 2014

JEZGRO


Bez opiranja, bez jeze
Pustili smo sneg unutra.
Hladnoće su proizvoljne.
Lutanja beskrajna.
A mi se više ne bojimo.

Od uha pa sve do boka
Razvlači se crveni put.
Dva plava nokta
Studeno se kotrljaju
Gore i dole, ravnomerno.

Pustili smo sneg unutra,
I mirno zastali
Zagledani u jezgro duše.

Đavo je tužno seo na prag
I kršio ruke.

V. S. T. 

Friday, January 24, 2014

Tuesday, January 21, 2014

VREBAČI: STRADALA



Ne nestaj, dragocena...! 

Ulaziš često ranjava od pogleda i plavo se skupiš iza vidika. Dvosekle si prirode, dvoseklo ti i stradanje: Napolju velika, plamena, ovde od paučine satkana. Naša si kćer, svikla da gledaš dublje od opne, iza reči, kroz misli. Ne troše tebe jezici, uništava te prostog sveta prosta namera. Naša si, Stradala, pusta umna priroda. 
Posebno ti se predamo, smisao da nam očuvaš. Kroz dužice se korakom krivca do nutrine tvoje provlačimo, jer oporaviti treba, jer se trajati mora.
U tkivo zastore prišivamo.
Landarave damare voljom ojačamo.
Nad dušom strehe kujemo.
Hrabrimo tvoja svitanja, mrak da nam odagnaš.

Ne nestaj, dragocena.

V.S.T.

Sunday, January 19, 2014

NEFELI



Nefeli, otvori oči.
Pod stopama ti buja more.
Nema više Kartagine, tvoja prošlost bledi na stubovima soli, mladost ti je obložena dubokim plavetnilom.
Ljubavnici odavno već pokloniše kosti morskom dnu; u njihovom prahu sad su udobno položene školjke, hobotnice i velike, neme ribe.
Voda ne pamti dodir ni mukle šaptaje.
Otvori oči, prelepa Nefeli, dan ti u samrtnom grču kuca na kapke i razmiče ti bore. U svakoj ti crti po šaka peska zastala.
Već ti niz kičmu sjaji krljušt, već između prstiju drhti razapeta koža. Kose su ti zelene i teške, mirišu na dokove i tugu mornara.
Iz postelje te uzalud podižu ljudi trenutka, samo im klizneš iz šaka i prospeš se u san.
Urliču već talasi, već se šum isprečio između sad i zauvek.

Nije to smrt, Nefeli.
Samo povratak u Kartaginu.


V.S.T.

Tuesday, January 14, 2014

VREBAČI: DREVNIK



Gde je nestala soba?
Ah, evo ga, pred nama, polje! Drevnik je opet došao po svoje, radujmo se, pružimo mu vidik.
Od svega na njemu, pamtimo samo dlan. Tu na tren spuštamo obraz jer naši su dani beskrajni, a srce željno predaha. Onda uzmaknemo i posmatramo ga. Širokim, pouzdanim dlanovima, Drevnik ljubi zemlju. Ta mu se zemlja raduje i rađa obilne plodove, nadojene suncem. Mi mirujemo, tlo se podaje, on strpljivo pognut obilazi aleje, uklanja korov, čuva lepe i skladne tvorevine. 
Kad se zamori, prostremo mu grubi ćilim i bdimo nad njim, usnulim. Sanja jasno, čvrsto, snom u kom je ptica ptica, kamen kamen, on uvek on i ničeg niti manjka niti ima previše. 
Budi se, bez odlaganja ustane, bez pozdrava ode, i niko mu ne zamera.



V. s.T.

Monday, January 13, 2014

VREBAČI: BREZIK


Kroz ključaonicu pogled vezujemo za Čoveka Koji Se Tek Vratio. Deluje malaksalo i sivo, čelom mu se nevesele bore urezale sve do kosti. Zaključujemo, desio mu se kraj. U predelima srca nema dešavanja, prozori bez zavesa ne otkrivaju nikakvu novu svetlost, ispod grkljana pa sve do pupka beležimo samo betonski okean.
Ranije su tuda nicale vitke breze, treptali smo brzo pred tim nežnim drhtanjem, uvek neka neočekivanja strujanja duše, uvek beline i odbljesci.
(šapatom: Kako smo dozvolili da mladost Objekta zgasne između dva posmatranja?)
Njega iznuruje plamen koji drhti, to i osuda. Velikom, vlažnom krpom briše sa dlanova otiske njene čežnje. Čovek je dugo bio hrabar, istrajavao je, borio se za ideal lepote i ljubavi. Pratili smo ga na posao, pratili po samoposlugama, tapšali po ramenu i hrabrili svetlost koja je pulsirala njegovim abdomenom. Posustao je greškom nas, zadremalih vrebača, smanjio se i odustao. 
Sutra će već oteći i ta priča, količina očaja će se smanjiti, nećemo jasno videti talasanje, oduzeće nam se još jedna prilika sreće. 
(A toliko smo, toliko voleli taj brezik...!)


V. S. T. 

Saturday, December 14, 2013

NOĆ MRAZOM OPRLjENA*



Šušte, šušte svetla kroz maglu
U nama.

Kako smo meko sišli duboko
U sebe.

To je idealan prostor,
Zaokružiću se i staviti tačku.

Mi samo razmišljamo o vremenu,
Neprekidno tik- tak,
Unapred i unazad, 
Van svakog redosleda.

Uvek se noć priljubi uz neki saksofon,
Vrlo udaljeno od dodira i čežnje.

A stvarnost zgusnuta, 
kao vinil izgrebana, pali se i iščezne.

Sve je to, sve baš, 
I očajno i lako.

Šušte, šušte svetla kroz ponor
U nama.

V. S. T.

Tuesday, November 26, 2013

DISTRIKT HERC

-Pre svega, beše:
Sumrak, vlaga, glad-

Kaput mrtav od uzdaha.
Longplejke, stari redosled:
Odlasci i kajanja.
Onda, unazad:
Mamljenja i odustajanja.

Sve te memljive sobe.

Svako z a u v e k
Sa rokom trajanja.

Telefoni za jedno lice.
Muk za čovečanstvo.

Ožiljci od dima.
Ožiljci sa putovanja.

Prve bore skrivene po knjigama.
Prvi pad ucrtan u kolena.

Ključaonice zatisnute ćutanjem.

Neko bi napred?

Ne damo nadiranja.

Ti-ho, ti-še
Moje noći
Prestare za kraj.
V. S.T.

Sunday, November 24, 2013

BALADA O BEJBI DžEJN /Ako zasečeš maglu Dobićeš dan/


Ova soba što miriše 
na jabuke i dim
Zapravo ne postoji.

Mora da sam popio mnogo.

Ti znaš moju ćud,
Sigurno si na vreme
Umakla od nepogoda.

Sanjam, a budan stojim.

Ti si opasna nelagoda.
Ne bi nikada trpela
Pijanog gada.
Ni kada dokaz ima
Svima da si, iz inata, sve...

Što si mi se onda
razlila pod cipelama
I čime se to vino spira...
Što mi to ćutiš crnje
Nego malopre kad si
Kao tiha optužba
Podbočeno gledala
Van mene
Opisujući u zraku
Mrsko “Znam ja...”

Ova soba što miriše
Na jabuke i krv
Mora da ne postoji...

Bejbi Džejn,
Ne ostavljaj me na crti.

U meni raste breza, mila;
Pucao bih u svoje misli.


Tuesday, November 12, 2013

JENDEK



Tu gde si stao dno je tek početak.
Metak taj pod jezikom vreba pogled
Pun odlaska, pun krajeva.

Znam sve manje da te želim.
Sve lepše i sve tako nehajno
Da dišem dok
Niz zavese mili
Davno odigran i zgužvan pokušaj.

Tu gde si stao dno je tek početak.
Metak taj razneo nebo...
Ni zrak, ni mrak...

V. S. T.

LIVERI STEJBL BLUZ



Imaš samo ono što te troši
To te čini poželjnim
Dok raskvašen i memljiv
Puštaš slavuje po barovima;

Bez tajne u rukavima
Bez ruža za reverima
Dok ste vi glancali cipele
I uvrtali brkove
Dok ste vi taložili novac i bore
U svoje oble zablude

On je
Skoro plav
Skoro nežan

Uzdahnuo

Strpao srce u džep

Jer:
Nju Orleans 
Ti je dozvolio bubnjeve
I noć na koži

Iz pogleda niče
Uho
Mogućnost
Obećanje
Drugi trenutak- jesmo li
Uzrok i posledica tišina
Ili gustog zvuka
Što se niz grlo sliva...

V. S. T.

ŠTA SI REKLA (REKLA SAM U SEBI)



Više od tebe volim nebo.
Nepregledno je ovo ništa 
Još nepreglednija ova lađa 
Bez vetra i bez toka
Lađa bez mora, vekovima.
Dok suton oko sna vezujem
Nada mnom ritmično lupa i krvari
Komad vate prepun ljubavi
Lakše je grliti nebo nego san
Teže je...

V.S.T.