Šušte, šušte svetla kroz maglu
U nama.
Kako smo meko sišli duboko
U sebe.
To je idealan prostor,
Zaokružiću se i staviti tačku.
Mi samo razmišljamo o vremenu,
Neprekidno tik- tak,
Unapred i unazad,
Van svakog redosleda.
Uvek se noć priljubi uz neki saksofon,
Vrlo udaljeno od dodira i čežnje.
A stvarnost zgusnuta,
kao vinil izgrebana, pali se i iščezne.
Sve je to, sve baš,
I očajno i lako.
Šušte, šušte svetla kroz ponor
U nama.
V. S. T.
No comments:
Post a Comment